Prica je pocela sa dzudoom.
Japanskom borilackom vjestinom, koja ce iskoristiti snagu protivnika da i sa najmanjom
upotrebom fizicke snage, omoguci da protivnik ne
stoji vise na nogama.
Sport za koji sam se pitao, da li mi je doprinosio razvoju ili je odmagao...Jer sam u jednom momentu, morao birati...Buduci da taj tip napora nije mogao ici u paru sa sportom koji mi je postao primaran. . . Na kraju, kad su se godine izredale, vidio sam da je taj sport mozda i najbolja osnova za bodi bilding. Fizicki ali i samim nacinom razmisljanja koji sport ovog tipa usadjuje.
Imao sam trenera, Duska Jevica, koji je mogao na licnom primjeru pokazati vrline samuraja. Sitnice, u kojima je sadrzana sva filozofija jednog borca. Primjera radi...Ljudi su danas smeksali, samosazaljevaju se...Mene je trener ucio na vlastitom primjeru.
Losa navika tokom borbe, sutnes nekog po nozi, sa strane..Zelis ga izbaciti iz ravnoteze, iscimati...Ali taj neko kom to radis je primio masu gelera metaka po tijelu i lose reaguje na takav potez...Rusi se na pod.
Sjecam se 3 minuta u kojih sam ga po automatizmu udario preko 4x. Da li je ista rekao...? Ne...Samo je ustao..Svaki put. Meni je to bilo dovoljno da u momentu kad sam bio povrijedjen, cutim o svemu, naucen takvim primjerom...
Pricekam da napredujem i tek onda pokazem da sam
ustao. Sta imam od toga ako pokazem da sam pao, sazaljenje ne zelim ..podrsku
ne trebam ako sam mentalno dovoljno jak... niti zelim pokazati da sam slab,
onima koje bi to radovalo...
Hvala na svemu usadjenom.
Comments
Post a Comment